Temeljna emocija koja je zavladala našim svijetom je strah. Tamo do kuda seže naše sjećanje i kamo nas vode povijesni izvori vidimo vladavinu straha. Ratovi, ekonomske krize, bolesti, poplave, potresi, gubitak posla, odlazak/smrt drage i bliske osobe, izaziva u nama snažan osjećaj neuravnoteženosti, dezorijentiranosti i neizvjesnosti.
”Neizvjesnost je najplodnije tlo za sjeme straha.”
Živimo u svijetu informacijskog bombardiranja. Putem medija i društvenih mreža do nas svakodnevno pristižu brojne informacije koje mi obrađujemo i procesuiramo, a pri tome smo paralizirali našu sposobnosti prosudbe korisnosti tih informacija za nas. Potpuno smo zaokupljeni analizom, komentiranjem, raspravljanjem, a pitanja: kakvu korist imam od tih informacija i čemu mi one služe. ostaju neizrečena ili neodgovorena.
Zarobljeni u vrtlogu svakodnevice, izmoreni primanjem i obradom brojnih beskorisnih informacija, uronjeni u neizvjesnost, preplavljeni osjećajem straha počinjemo osjećati, zabrinutost, nemir, nezadovoljstvo, prazninu, besmislenost. Biramo misli koje prate ova stanja i ulazimo u začarani krug pitanja:
- Što će se dogoditi ako ostanem bez posla?
- Kako ću preživjeti?
- Što će biti sa mojom obitelji?
- Hoće li preživjeti sve ovo?
- Zašto moj život ne uspijeva?
- Zašto ne mogu pronaći sreću u vezama?
- Zašto nemam dovoljno novaca?
- Što sam to krivo učinila/učinio da ne zaslužujem bolji život?
- Zašto sam nesretna/nesretan?
Ova pitanja često imaju svrhu da se ispušemo, predahnemo od vlastite nesretnosti, a rjeđe su poticaj za uvid. Što to zapravo nije onako kako ja želim da bude? Što mi je činiti da budem sretnija/sretniji?
Do ovih pitanja koja jasno potvrđuju naše nezadovoljstvo i nesretnost doveo nas je krivi smjer, krivi put koji smo odabrali u potrazi za srećom. Učili su nas da živimo u strahu, da svoju uspješnost uspoređujemo s drugima, da se borimo, da budemo najbolji, najsnažniji i najpametniji. Ako sebe u nekoj životnoj situaciji vidimo manjim od NAJ osjećat ćemo se kao gubitnici. Učili su nas da tražimo sreću ili uzrok naše nesreće u vanjskome svijetu, a ne u nutrini našega bića.
”Strah uistinu ima snažnu i razarajuću moć, ali će preživjeti samo onda ako ga mi odlučimo hraniti. Kako hranimo strah? Hranimo ga našim crnim mislima, teškim riječima, osjećajima bespomoćnosti.”
Potrebno nam je novo znanje.
Izvor naše sretnosti je u nama. Krenemo li putem upoznavanja sebe sami ćemo kontrolirati koliko ćemo informacija primati. Biti ćemo sposobni prosuditi korisnost tih informacija. One će pristizati sukladno našoj sposobnosti obrade i procesuiranja. Biti će nositelji radosnih misli, riječi, djela i osjećaja. Radosne misli , riječi, djela i osjećaji nisu hrana za strah nego za ljubav.
Ljubav uistinu ima snažnu stvarajuću moć. Mi smo bića ljubavi, stvorena da volimo i budemo voljeni.
Put do samoga sebe najduže je i najljepše putovanje. Kada se odlučimo na to putovanje razumjet ćemo i iskusiti vrijednosti svakog koraka. Psihoterapeut gleda i razumijeva čovjeka kao cjelovito biće, sazdano od tijela, uma i duha i izvrstan je vodič na tom putu.
Ljubica Pašalić Damjanović
mag.rehab educ, psihoterapeut pod supervizijom
Seansu možete zakazati na mail: jamamapsiholog@gmail.com
