‘’Ničega se u životu ne treba bojati, samo treba razumjeti. Što više razumijemo, to se manje bojimo.’’

Psihoterapija je razgovor između vas kao osobe sa svim svojim emocijama, željama, teškoćama, strahovima, nesigurnostima, bolom, tugom, svime što ste vi i stručnjaka (psihologa, psihoterapeuta, psihološkog savjetnika) koji vas uz svoje znanje i iskustvo sluša, prihvaća sa svim tim što nosite u sebi. 

Briga o mentalnom zdravlju je važan preduvjet za fizičko zdravlje. U jednoj rečenici, psihoterapija je proces povezivanja sa sobom. 

U tom procesu pronalazimo obrasce ponašanja koji Vam stoje na putu prema sebi, sabotiraju Vas, prepoznajemo ih, istražujemo kad i kako su nastali, koje smo koristi imali od njih i što smo izgubili. Kroz psihoterapijski proces otkrivamo  sve obrasce koje smo usvojili a ne koriste nam ili nas sabotiraju, možemo mijenjati za one koji nam odgovaraju i dovode nas do osobnog rasta, kvalitetnijeg i zadovoljnijeg života. 

Postavljajući Vam prava pitanja, usmjeravamo razgovor kako bi zajednički došli do mogućih rješenja, načina i metoda koji će vama odgovarati.

Potišteni ste, osjećate pritisak i sve teže funkcionirate u svakodnevnom životu. Anksiozni ste ili depresivni , a želite se osjećati bolje i sretnije. Pokušavate pronaći  izlaz iz Vašeg stanja, ali ne uspijevate u tome. Počinjete vjerovati da je Vaša situacija nerješiva. Osjećate se kao da ste zatvoreni u začarani krug u kojem nema izlaza. Izlaz postoji.

Znajte, niste sami. Javite se da porazgovaramo i pronadjemo odgovarajuće načine za Vas.

Psihoterapija vam pomaže da otkrijete korijen Vašeg problema i kako ga riješiti. 

Kako?  Psihoterapija je metoda razgovora kojom terapeut ulazi s Vama u odnos povjerenja i razumijevanja. Pomaže Vam da otkrijete uzrok Vašeg lošeg osjećanja, cjelovito sagledate Vaš životni kontekst, angažirate svoje osobne resurse i potencijale. Tako osnaženi s jasnijim uvidom u svoj život lakše pronalazite izlazne puteve iz začaranog kruga. 

Razgovor koji se odvija između terapeuta i klijenta traje između 45 i 60 minuta. Ono o čemu se razgovara na na terapiji je samo ono o čemu Vi želite, terapeut Vas neće tjerati da pričate o onome o čemu ne želite niti će forsirati to.

Zašto je to važno? Jer odnos između terapeuta i klijenta teba biti izgrađen na povjerenju i da se Vi kao osoba u društvu terapeuta osećjate ugodno i sigurno.

Kada to osjetite, vjerovatno ćete sami poželjeti razgovarati o svim temama koje su važne za vas iako nose negativne i pozitivne emocije, poput sreće, bijesa, tuge.

Sve zbog čega ste i došli. Poverljivost je sastavni dio terapijskog odnosa i općenito psihoterapije. Dakle sve o čemu se razgovara ostaje između terapeuta i klijenta.

Što je potrebno ponijeti na seansu? Vašu volju za radom na sebi. Kroz razgovor dolazimo do otkrivanja vašeg problema. Uvidom u svoje stanje počinjete mijenjati percepciju sebe i svijeta oko sebe, posljedično tome usvajate pozitivna uvjerenja i dolazite do mogućnosti promjene svojeg ponašanja, raspoloženja, reagiranja itd.

Na prvoj seanse se upoznajemo, postavljamo ciljeve, gradimo povjerenje i dogovaramo daljnji tijek i način savjetovanja i psihoterapije. Često tijekom ili nakon terapije možete intenzivno osjetiti tugu, ljutnju i različite osjećaje koji su obojeni neugodom. 

Javljanje ovih neugodnih emocija nužno je i neophodno u terapijskom procesu jer su one put koji vodi u napredovanje i preduvjet procesa recikliranja Vaše mentalne i emocionalne energije .

Psihološko savjetovanje je razgovorna i emocionalna podrška koja pruža priliku da jasnije sagledate situaciju u kojoj se nalazite. Pomaže osvještavanju unutarnjih resursa . Psihološko savjetovanje Vam nudi mogućnosti da reciklirate Vašu mentalnu i emocionalnu energiju kako biste stvorili novi pogled na okolnost, sebe i druge osobe iz Vašeg životnog okruženja.

Putem psihološkog savjetovanja možete naučiti nove, djelotvornije i uspješnije načine ophođenja prema sebi i drugima koji će Vam olakšati put traženja rješenja u životnim zahtjevima i izazovima.

Glavna razlika izmedju psihoterapije i psihološkog savjetovanja je u tome što je psihoterapija dulji vremenski proces u kome istražujemo korijene nekih obrazaca ponašanja. Dok psihološko savjetovanje traje kraće.

Ne postoji idealan i savršen brak, postoji uspješan brak!

Za naše mentalno zdravlje odgovorna je sreća koju doživljavamo na tri najvažnija područja našeg života:

• obitelj
• profesionalno područje
• osobni život

Ako smo uravnoteženi unutar tih područja možemo reći da smo sretni, a sretni ljudi su mentalno zdravi (W.Glasser).  U mreži odnosa na ovim područjima partnerski odnosi imaju važnu ulogu neovisno o tome jesu li temelj obiteljskog ili osobnog života. Naš  izbor partnera temelji se na slici koju smo stvorili o partneru još mnogo prije nego smo ga upoznali.

Na početku  partnerskog odnosa mi vidimo da partner odgovara našoj zamišljenoj slici, a  različitosti koje možda i uočavamo pretvaramo u nadu i vjerovanje da će se naš partner uz nas mijenjati te postajati sve sličniji onoj sličici zamišljenog partnera. Stoga smo na početku partnerskog odnosa puni razumijevanja i tolerancije,samodostatni jedni drugima i nadopunjujemo se. No ipak nakon nekog vremena narušava se komunikacija, blijedi povjerenje, osjećate se nesretno i uviđate da nešto nije u redu.

Ne postoji idealan i savršen brak. Postoji uspješan brak i uspješan partnerski odnos. Za svaki uspjeh u životu nužno je uložiti trud i energiju.

Uspješan brak traži našu mentalnu budnost te  adekvatne  emocionalne , duhovne i komunikacijske angažmane.

Bračna terapija pruža parovima mogućnost da

Na početku partnerskog odnosa partneri vide sebe kao dvije srodne duše koje usklađeno, puni razumijevanja, tolerancije i ljubavi koračaju stazom života. No nakon nekog vremena pojavljuju se problemi i sve je manje razumijevanja.

Komunikacija je narušena i partneri  ulaze u začarani krug uzajamnog  optuživanja, prigovaranja, vrijeđanja i kritiziranja. Ovakva  komunikacija razdvaja i udaljava partnere i razara njihov odnos.  Često su obeshrabreni, iscrpljeni i unatoč želji da poprave svoj odnos s partnerom,  nemaju snage za pronalaženje rješenja.

Partnerska terapija pruža mogućnost partnerima da uz pomoć terapeuta  razumiju uzroke svojih problema te da lakše i jasnije :

Uzroci problema koji nastaju leže u našim očekivanjima koja nisu usklađena s realnošću

Zato što stvara priliku za komunikaciju u kojoj se  partneri mogu međusobno čuti, slušati  i  razumjeti jedan drugoga te na taj način:

Roditeljstvo se smatra jednom od najljepših, ali i najzahtjevnijih uloga u životu čovjeka. Izazovi roditeljstva traže velike i različite roditeljske angažmane, emocionalne, intelektualne, duhovne, financijske i fizičke prirode.

Većina roditelja zasigurno se barem u jednom trenutku upita: Jesam li dobar roditelj?

Recepti za roditeljstvo ne postoje. Svako dijete kao i svaki roditelj jedinka su za sebe, sa svojim osobinama, temperamentom, interesima, navikama, željama, potrebama i zahtjevima. Prema tome ne postoje „ gotovi recepti“ kako odgajati djecu, kao što ne postoji ni savršen roditelj. Ali postoje načini, znanja  i metode koje nas učenjem mogu odvesti  ka sretnijem i uspješnijem roditeljstvu.

Temelj dobrog odnosa roditelja i djeteta, ali i svakog drugog odnosa je vođenje računa o svojim potrebama kao i o poštovanju i uvažavanju potreba druge osobe ili djeteta. Svaki čovjek, osim potrebe za preživljavanjem, ima potrebu za ljubavi, želi voljeti, prihvaćati, biti voljen i prihvaćen.

Sretni  smo, zadovoljni i odvažni kada nam drugi odaju priznanje, poštovanje i uvažavaju nas, kada smo zbog ostvarenja postignuća ispunjeni osjećajem uspješnosti. Na taj način zadovoljavamo svoju potrebu za moći.  Čovjek je biće koje ima potrebu za slobodom  kretanja, izražavanja vlastitih misli, osjećaja, vrijednosti i stavova.

Aktivnosti  koje nas zabavljaju  donose  nam ugodu, opuštanje te osjećaje radosti, zadovoljstva i smijeha, omogućuju nam da zadovoljimo svoju potrebu za zabavom.

Često se dogodi da  roditelj zaokupljen brigom i stvaranjem uvjeta u kojima će njegovo dijete najuspješnije zadovoljiti svoje potrebe, zanemari  svoje potrebe. Odgađa ili odustaje od ostvarenja nekih svojih aktivnosti, želja i interesa. Zbog angažiranosti oko djeteta, svoje osnovne potrebe zadovoljava manje uspješno nego ranije, a neke potpuno zanemari.

Počinje vjerovati kako je njegova roditeljska dužnost potpuno se usredotočiti i svu životnu energiju uložiti u roditeljsku ulogu. Roditelj koji odabire ovakva ponašanja prema sebi i svom djetetu  bira ulogu žrtve vlastitog djeteta i zbog toga  se često osjeća loše. Tako oslabljen roditelj  ne može biti od stvarne pomoći djetetu, bez obzira na intenzitet svoje želje da mu pomogne.

Odnos roditelja i djeteta vrlo je  dinamičan i neprestano se mijenja. Posredstvom svakog  novog  iskustvom mijenja se roditelj i dijete, a svaka je promjena prilika za rast i unaprjeđenje odnosa. U našem umijeću odgajanja vode nas i usmjeravaju uvjerenja o tome što je za naše dijete dobro.

Sliku dobrog i uspješnog roditelja oblikuje sociokulturni milje iz kojeg dolazimo i sociokulturni milje u kojem živimo. Mi u naše roditeljstvo prenosimo uvjerenja, vrijednosti i postupke iz uloge naših roditelja. Neke od tih uvjerenja, vrijednosti i postupaka prosuđujemo ispravnima te ih kao takve svjesno primjenjujemo u vlastitom roditeljstvu.

No postoji mnogo više onih ponašanja koja smo u djetinjstvu i mladosti prosuđivali  neprihvatljivima, … obećali sebi : …kada ja budem roditelj neću se tako ponašati prema svojoj djeci…, ali ih u odnosu prema svojoj djeci ponavljamo, a da toga uopće nismo svjesni. Ova činjenica je važna kada želimo nešto promijeniti u svom roditeljskom ponašanju, načinu na koji gradimo odnos s djetetom. Promjena traži preispitivanje dubokih vrijednosti.

Svojim ponašanjem u odnosu prema djetetu roditelj se nastoji što više približiti „sličici dobrog i uspješnog roditelja“koju je kreirao u svom svijetu kvalitete. Pri tome ima očekivanja od djeteta, a izostanak djetetovog očekivanog ponašanja povećava razliku između „zamišljene sličice dobrog roditelja“ i  „stvarne sličice dobrog roditelja“ , kako  roditelj sebe doživljava u realitetu. Tako nastaje frustracija, a što su razlike između sličica veće to je frustracija dublja i snažnija.

U pokušajima rješavanja frustracija, roditelji crpe svoje emocionalne, intelektualne i duhovne resurse. Zaboravljaju na sebe, na svoju energiju, na svoje potrebe, osobne ciljeve i vrijednosti.

Odgađaju zadovoljenje svojih potreba i počinju se osjećati loše, neuspješno i iscrpljeno. Upadaju u najučestaliju roditeljsku zamku, zamku  žrtve te razmišljaju o sebi kao žrtvi vlastitog djeteta. Osjećaju bespomoćnost, iscrpljenost i iscijeđenost.

Nijedan odnos koji narušava čovjekovu ravnotežu ne treba podržavati.  Izjava „ Voli bližnjega svoga kao samoga sebe“ podsjeća nas na zadaću da povedemo računa o vlastitoj ravnoteži. Jedino roditelj koji ima odgovoran odnos prema vlastitoj osobnosti ( ne bira biti žrtvom svog djeteta) može istinski biti od koristi vlastitom djetetu.

Važno je i potrebno zastati, osvijestiti svoju roditeljsku ulogu i odnos s djetetom. Roditelj ne mora biti sam, iscrpljen, bespomoćan i zarobljen u zamku, jer se roditeljstvo uči.  Indiviidualnom  terapijom  ili aktivnim sudjelovanjem u programima za razvoj roditeljskih kompetencija može postajati sretniji, zadovoljniji i uspješniji roditelj.

Roditeljski stilovi odgoja razlikuju se prema količini topline koju roditelji daju djetetu  te koliko velike zahtjeve stavljaju pred dijete. Za pozitivan i poticajan razvoj djeteta od najveće je važnosti koji će roditeljski stil odabrati njihovi roditelji.

Autoritativan roditelj uvijek je mentalno i emocionalno budan. Svjestan dinamičnosti odnosa s djetetom prilagođava se promjenama i vodi računa o djetetovim potrebama i načinima zadovoljenja djetetovih, ali i svojih potreba. Pozitivno utječe na razvoj dječje kreativnosti, sreće, samostalnosti i znatiželje.

Autoritarni roditelj je krut i strog. Nema emocionalne topline, ali je prisutna velika kontrola nad djetetom. Ne vodi računa o potrebama djeteta i načinima njihova zadovoljavanja. Uvijek zna što je najbolje za dijete i inzistira na realizaciji svojih zamisli o djetetovom boljitku. Dijete autoritarnog roditelja često mijenja raspoloženja, povučeno je i nesigurno, razdražljivo i bojažljivo.

Permisivan roditelj obasipa dijete pretjeranom ljubavlju i toplinom, a da pri tome  ne vodi računa o njegovim drugim potrebama. Daje djetetu preveliku slobodu u izboru aktivnosti i donošenju odluka bez adekvatne procjene o razvojnoj spremnosti djeteta. Popustljivost u odgoju vrlo negativno utječe na razvoj djeteta te dijete  često  očituje nesigurnost, impulzivnost i agresivnost.

Indiferentan  roditelj pokazuje premalo topline i ljubavi prema svom djetetu i nezainteresiranost za djetetove potrebe, želje i interese. Ne pokazuje interes i zanimanje za to što dijete radi, kako provodi svoje vrijeme i s kim se druži. Dijete koje je u odgoju zanemarivano vrlo je neuspješno u ostvarenju svojih potencijala i prati ga neuspjeh u školi. Teže stječe socijalne i emocionalne kompetencije i ima teškoće u ostvarenju adekvatnih  socijalnih interakcija na svim područjima svog životnog konteksta.

Koliko je važna, složena i zahtjevna roditeljska uloga pokazuju i brojni vjerski, književni, slikarski i kiparski pokušaji oblikovanja i prikazivanja pozitivnih i uspješnih  uloga oca i majke u odgoju i odrastanju djece.  

Prispodoba o izgubljenom sinu

Neki čovjek imao dvojicu sinova. Mlađi mu reče: Oče, daj mi sada dio baštine koji mi pripada . I otac podijeli imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputuje u daleku zemlju i ondje potroši sav novac živeći raspušteno.

Kad je potratio sav novac u toj zemlji zavlada velika glad te on počne oskudijevati. Zaposli se kao najamnik pri nekom seljaku te mu je pasao svinje.

Mladić je bio tako gladan da bi jeo i ljuske od mahuna što su ih jele svinje, ali nitko mu ih nije davao. Kad je napokon došao sebi reče: Pri mojemu ocu i najamnici imaju hrane napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Idem doma ocu i reći ću mu : Oče, zgriješio sam i tebi i Bogu.

Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Molim te primi me da radim pri tebi kao najamnik. Vrati se doma ocu . Dok je još bio daleko, otac ga ugleda pa ganut potrča pred njega, zagrli ga i izljubi.

Ova priča putem metafore opisuje i prikazuje oca koji se s ljubavlju i poštovanjem odnosi prema svome sinu. Umjesto kritiziranja daje mu slobodu  izbora. Nudi mu priliku za učenje, dopušta mu iskustvo pogreške, stjecanje iskustava na temelju kojih će moći iskusiti život, procjenjivati ispravnost i djelotvornost vlastitih postupaka, a koja će mu pomoći da u budućnosti mudrije i promišljenije donosi odluke. Puštajući sina otac je riskirao, ali mu je dao priliku za iskustvo u kojemu može rasti, odrastati i postajati bolji čovjek. S ljubavlju ga ispraća iz roditeljskog doma i s ljubavlju ga prima natrag.

Opis uloge  uspješnog oca kroz pjesmu Grigora Viteza

                     Dohvati    mi   tata   mjesec

Dohvati mi   tata   Mjesec,

Da    kraj    mene   malo   sja !

Dohvati   mi   tata   Mjesec,

Da   ga   rukom   taknem   ja !

Mjesec mora   gore   sjati,

Ne   može   se   on   skidati,

On    mora   kod   zvijezda   biti,

Put   zvijezdama   svijetliti,

Da   zvjezdice   kući   znaju,

Kad   se   nebom   naigraju,

I  na   zemlju   mora   sjati,

Da   zec   vidi   večerati,

Da   jež   vidi   putovati,

Da   miš   vidi   trčkarati,

Da   bi   ptice   mogle   spati,

I   da   tebi   moje   dijete,

Mjesec   lagan   san   isplete,

Od    srebrnih    niti ,

Pa   da   snivaš i ti .

Kroz pjesmu Dohvati mi tata mjesec, Grigor Vitez opisuje oca koji  je ispunjen ljubavlju, pažnjom, brigom i nježnošću prema svom djetetu. No ovaj otac nije zaslijepljen emocijama i ne daje obećanje koje ne može ispuniti. Nije rekao djetetu sada spavaj, sutra ću ti skinuti mjesec. Razumije djetetovu želju, ali odgovorno pristupa svojoj roditeljskoj ulozi i poučava dijete kako procjenjivati realnost svojih želja. Na vrlo nježan i romantičan način otac poučava dijete zašto mjesec mora biti na nebu. Poučava ga nesebičnosti govoreći da je mjesec potreban i drugima, ali stihovima na kraju pjesme otac naglašava djetetu koliko je važno te učvršćuje svoj odnos ljubavlju, brižnošću, nježnošću i povjerenjem .

Uspavanka Zvonimira Goloba koja opisuje ulogu majke

Uspavanka

Prije   nego   usnem   mama,

zagrli   me ,

zaspati   ne   mogu   sama,

poljubi   me,

Kraj   postelje   moje   stani,

zagrli   me,

i   od   svakog   zla   me   brani,

poljubi    me,

U   daljini   zvono   zvoni,

zagrli   me,

i  zvijezde   su   lampioni ,

poljubi   me.

Boju   zlata   mjesec   ima,

zagrli   me,

lije   zlato   po   oknima,

poljubi   me.

Dođi    mati,    hladno   mi   je ,

zagrli   me ,

da   me   tvoja   ljubav    zgrije ,

poljubi    me.

Na    prstima    san    će   doći,

zagrli   me,

umorne   mi    sklopi   oči,

poljubi me.

Spava   sve    i   ja   ću   spati,

zagrli    me,

prije    nego    usnem   mati ,

poljubi    me.

Ova pjesma Zvonimira Goloba naglašava i u prvi plan stavlja emocionalni angažman majke u roditeljskoj ulozi. Ona ističe potrebu djeteta za ljubavi, pripadanjem, nježnosti i sigurnosti.

U njoj su satkana djetetova očekivanja i vjerovanja  kako je majka vrlo moćna i snažna osoba koja ga može zaštititi od strahova i nemira te kreirati stabilno i sigurno emocionalno  okruženje. Vjerujem da je autor ove stihove napisao i izvukao iz riznice vlastitih iskustava djetinjstva.

S obzirom na  složenost i zahtjevnost roditeljstva, većina se roditelja u odgajanju svoje djece nađe pred izazovima koje ne mogu i ne znaju riješiti. Obeshrabreni,  ispunjeni osjećajem bespomoćnosti i osjećajem krivnje, počinju preispitivati svoje postupke postavljajući si pri tom pitanja: Gdje smo pogriješili ? Nismo li uvijek davali sve od sebe da našoj djeci bude bolje? Zašto se ovo događa nama? Jesmo li mi ovo zaslužili?

Ova pitanja često su ponavljajućeg karaktera, vrte se u krugu bespomoćnosti i narušavaju emocionalnu, mentalnu, duhovnu i tjelesnu  stabilnost roditelja. Ona ne traže stvarne odgovore, ne vode realnoj samoprocjeni roditeljstva i poboljšanju odnosa s djetetom.

Vjerovanje da se roditeljstvo može učiti otvara put ka uspješnijem roditeljstvu. Ono nas ohrabruje  i osnažuje, pomaže  da prihvatimo svoje pogreške i propuste, daje  nadu da sve možemo promijeniti i popraviti, oslobađa osjećaja krivnje, motivira nas da angažiramo svoje unutarnje resurse i pomaže nam da se bolje povežemo s vlastitim djetetom. Odlučite vjerovati da možete naučiti biti sretniji i uspješniji roditelj.