Kada naši voljeni odlaze obuzme nas snažan osjećaj tuge. Emocionalna patnja koju proživljavamo prirodan je odgovor na gubitak. Kao što naši voljeni u susretu sa smrću, prolaze kroz faze poricanja, ljutnje,pogodbe, depresije i prihvaćanja tako te iste faze prolazimo i mi u tugovanju za njima, ali ne prolazimo svi kroz sve faze. Odbijamo prihvatiti činjenicu da odlaze, ljutimo se na sebe, na njih, na Boga. Tražimo načine pogodbe (molimo se Bogu, donosimo odluke da ćemo biti bolji, da ćemo učiniti sve..) kako bismo zaustavili njihov odlazak. Kada uvidimo da oni uistinu odlaze ili su otišli počnemo depresirati. Obuzima nas snažan osjećaj tuge,krivnje, brige, bespomoćnosti i nesigurnosti. Kako je naše ponašanje cjelovito, emocionalna patnja utječe na naše mentalno i tjelesno funkcioniranje. Osjećaj umora, iscrpljenosti, gubitak apetita, gubitak kilograma ili debljanje, oslabljen imunitet, nesanica, nemogućnost koncentriranja na poslu, simptomi su koji nas značajno ometaju u svakodnevnom funkcioniranju.

Proces tugovanja

Ne postoji univerzalni vremenski rok za trajanje procesa tugovanja. Tuga je individualna i nepredvidiva. Neke okolnosti u kojima se dogodio gubitak bliske osobe mogu značajno utjecati na trajanje tugovanja i intenzitet emocionalne boli.

  1. Životna dob u kojoj smo doživjeli gubitak bliske osobe
    Kada u fazi djetinjstva izgubimo blisku osobu, npr. jednog roditelja, često se dogodi da drugi roditelj i obitelj zašute i ne govore o preminulom roditelju. Shrvani tugom, boli, strahom i neizvjesnošću, odlučuju o tome ne govoriti. Uglavnom su uvjereni da će na taj način najbolje zaštiti djecu od emocionalne boli koju osjećaju i da će s vremenom bol nestati. Djeca često neprocesuiranu bol zakopaju duboko u sebi, ostaju zarobljeni u nekoj od navedenih faza i mogu razviti trajni osjećaj krivnje da su upravo oni odgovorni i krivi za odlazak roditelja. Neovisno o životnoj dobi potrebno je pustiti tugu da prožme naše biće, a razgovor, evociranje uspomena i lijepih sjećanja na voljenu osobu, pomoći će prihvaćanju njezinog odlaska i uspješnijoj prilagodbi životu bez nje. Vjerujem kako je djetinjstvo najnezgodniji životni trenutak za gubitak bliske osobe.
  2. Način odlaska voljene osobe
    Kada je voljena osoba iznenadnom smrću istrgnuta iz našeg života (prometna nezgoda), naše biće obuzme neizmjerno i neopisivo snažan emocionalni potres. Po primitku tužne vijesti nastupaju šok i nevjerica. Eksplozija tuge na trenutak potpuno paralizira tijelo. Bol je snažna i teško podnošljiva te je stoga razumljivo da ljudi sa srčanim tegobama ponekad ne prežive iskustvo iznenadne smrti bliske osobe. U ovim će okolnostima emocionalni proces tugovanja i prilagodba na život bez voljene osobe trajati duže. Potrebno je dopusti vrijeme tugovanja, družiti se s obitelji i prijateljima i razgovarati s njima o onome što proživljavamo.
    Neizmjerno snažan i neopisiv emocionalni potres kao i eksploziju tuge doživljavaju osobe koje su primile informaciju da je voljela osoba počinila suicid. Osjećaji šoka, nevjerice, tuge, bijesa, ljutnje … vrlo su intenzivni. Emocionalan patnja na poseban je način obojana osjećajem krivnje. Okrivljuju voljenu osobu i ljute se na nju, okrivljuju sebe u smislu da su mogli učiniti nešto da zaustave odlazak voljene osobe, okrivljuju druge osobe jer misle kako su i oni mogli učiniti nešto i spriječiti odlazak voljene osobe. Tako odnos s voljenom osobom obilježe osjećajem krivnje, ljutnje i tuge, što može trajati godinama, ponekad i desetljećima.
    Kada voljena osoba odlazi zbog bolesti, na način da smo informaciju o njezinom odlasku dobili ranije, na neki smo način privilegirani. Oslobođeni smo snažnog, šokantnog emocionalnog potresa, dobili smo vrijeme da informaciju o njezinom odlasku mirnije procesuiramo, da se pripremimo i lakše prihvatimo odlazak voljene osobe. Dobili smo priliku da preostalo vrijeme iskoristimo kvalitetno i bolje se povežemo. Emocionalni proces tugovanja obilježen je osjećajima tuge, praznine, usamljenosti, straha, osjećaja krivnje, njegov tijek je individualan, a ovisan je o jačini emocionalne povezanosti s dragom osobom.
  3. Stav prema životu i smrti
    Ako smo u našoj svijesti aktualizirali smrt i odabrali vjerovati kako je smrt sastavni dio našega života te potpuno izvjestan i siguran put kojim svakodnevno koračamo, emocionalna bol u procesu žalovanja biti će slabijeg intenziteta ,a sama prilagodba na život bez voljene osobe biti će kraća i uspješnija. Osoba koja žaluje osjeća tugu, ali često osjeća i radost koju pronalazi u sjećanjima na lijepe događaje i iskustva koja je dijelila s bliskom osobom.
    Ako smo razvili stav da smrt ignoriramo i odbijamo sudjelovati u razgovoru koji uključuje temu smrt, emocionalnu bol uzrokovanu gubitkom bliske osobe teže ćemo podnositi, a i prilagodba na život bez nje biti će bolnija i dugotrajnija.

Kako se nositi s emocionalnom boli uzrokovanom gubitkom voljene osobe?

Dopustite sebi tugu i plakanje. Plakanje je svojevrstan ventil za otpuštanje tuge. Družite se s obitelji i prijateljima. Razgovarajte s njima o svojim osjećajima
Dopustite sebi i osjećaj krivnje. Definirajte krivnju. Verbalizirajte i zapišite za što točno optužujete sebe, druge osobe ili možda voljenu osobu koju ste izgubili
Oprostite sebi, oprostite drugima, oprostite voljenoj osobi i otpustite destruktivni osjećaj krivnje koji izrazito šteti vašem zdravlju i razara Vaše odnose s drugim ljudima. Opraštanje je dugotrajan proces, ali i siguran put koji vas vodi ka ljubavi i slobodi.
Zadržite konstruktivni osjećaj krivnje koji nam služi kao korektiv vlastitog ponašanja, koji nas vodi ka tome da budemo bolji prema sebi i drugim ljudima.
Napravite album uspomena i sjećanja na dobra i lijepa iskustva s voljenom osobom. Evocirajte često ta iskustva i učinite da Vaš odnos prema voljenoj osobi bude ispunjen pomirenjem, prihvaćanjem i ljubavlju.

Proces prihvaćanja sebe, vlastitih postupaka, prihvaćanja drugih osoba te njihovih izbora, životnih okolnosti u kojima se nađemo je dugotrajan i zahtjeva velike mentalne, emocionalne, tjelesne i duhovne angažmane, ali je neizmjerno važan i potreban jer nas vodi opraštanju, ljubavi i slobodi.

 

Piše: Ljubica Pašalić Damjanović

mag.rehab educ, psihoterapeut pod supervizijom