Rad dr.E.K.Ross koja se bavila bolesnicima u terminalnoj fazi života uveliko je pomogao u razumijevanju tabua koje su mnoge zapadne kulture imale prema otvorenim raspravama o smrti i njezinu proučavanju.  Prije njezinog rada i djelovanja, običaj je bio da se pacijenti u terminalnoj fazi života ostave da se sami suoče sa smrću, užasnuti i usamljeni. Liječnici, medicinsko osoblje i obitelj nisu znali kako bi se nosili sa smrću.  dr.E.K.Ross pokrenula je pravu revoluciju, a samo desetljeće nakon toga održavala su se predavanja o smrti i umiranju. Njezin je rad nadahnuo nastanak drugih knjiga o istoj temi. Psihijatar i znanstvenik,  Raymond Moody u svojoj knjizi: ”Život poslije života,” govori o iskustvima ljudi koji su doživjeli kliničku smrt. Autor u knjizi opisuje trenutak smrti i iskustva bliske smrti. Objavio je da većina ljudi koji se sjećaju iskustva bliske smrti to iskustvo opisuju slično: 

  •  imaju osjećaj mira i spokoja, napuštaju svoje tijelo, gledaju na vlastito tijelo odozgo , kao sa stropa, čuju kako liječnik i druge osobe kažu da su mrtvi
  •  prolaze kroz neku vrstu mračnog tunela, brzo prolaze  kroz njega, a na izlazu ih dočeka svjetlo, koje dožive kao Boga, a ponekad kao Isusa
  • Biće od svjetlosti zatraži od njih da sagledaju cijeli svoj život. Čineći to shvate da im je život bio prava zbrka, ali Biće je iznimno puno ljubavi i oprosta
  • Biće od svjetlosti potom ih uputi neka se vrate natrag u svoje tijelo, što oni nevoljko učine 
  • mnogi od ljudi koji dožive  neposredno iskustvo bliske smrti, prije nisu bili duhovno osviješteni, ali nakon toga počnu duhovnosti pridavati sve veću važnost
  • svi do jednoga počnu vjerovati u život poslije smrti, a njihov se strah od umiranja drastično umanjuje

Zanimljivo je da u trenutku kada se približavamo smrti shvatimo da imamo mnogo manje razloga za strah nego što smo mislili. Suočavanje sa strahom jedini je način da ga se oslobodimo.

Koji je smisao našeg postojanja, našeg privremenog boravka na Zemlji?

Ovo pitanje nam zapravo govori da smo svjesni našeg ograničenog postojanja na Zemlji i tragamo za njegovim značenjem. Pretpostavimo da je potraga sama po sebi značajna, da je ona razlog zašto smo tu. Ako je potraga razlog našeg postojanja znači da nas smrt potiče na potragu.  Ovdje smo da bismo učili, sve što nam se događa pomaže nam u tom učenju. A ništa nam u tome ne pomaže kao smrt. Ljudski život je najbolji milje za učenje. U trenucima kada sve vidimo crnje nego inače, život nam se čini kao neka vrsta božanskog logora za obuku  punog prepreka i lukova smišljenih da nam otežaju učenje

Vjerujem kako ljudi s proživljenim iskustvima bliske smrti čuvaju to iskustvo za sebe ili ga podijele samo sa njima vrlo bliskim osobama. Ne zbog toga što ne žele dijeliti to iskustvo nego zbog toga što se boje i uvjereni su:

  • kako ih drugi ljudi neće razumjeti
  • neće im vjerovati i odnosit će se prema njima s nepovjerenjem
  • promijenit će sliku o njima i više ih neće doživljavati kao emocionalno i mentalno stabilnu osobu

Dijeljenjem vlastitih iskustava s drugima, bilo da su ona traumatična, bolna, tužna ili radosna, mi otvaramo jedan krug u kojemu se primanje i davanje uravnoteženo izmjenjuju i upotpunjuju naš život novim spoznajama, znanjima i osjećajima. Svako novo iskustvo prilika je za rast na emocionalnom , mentalnom i duhovnom planu. Hoćemo li na naša iskustva gledati kao na prilike za učenje i rast ovisi o nama samima, o našim izborima. 

Izvori: 

dr.M.Scoot Peck; Korak dalje putem kojim rjeđe se ide 

dr. Raymond Moody;  Život poslije života

 

Piše: Ljubica Pašalić Damjanović

mag.rehab educ, psihoterapeut pod supervizijom